PDF Ispis E-mail
Grad Komiža
ŠETNJA KOMIŽOM

Ako Komižu, poput svakog malog uzmorskog gradića, zamislimo kao katedralu, a na neki svoj tajni način ona to stvarno jest, onda bi njezi­na riva bila portal, izrezbaren kamenom plastikom i ukrašen ikonografijom u ko­joj se prepoznaju sveci i zaštitnici, os­novne osobine i egzemplari svega što je skriveno ili tek simbolično vidljivo u njezinoj zakrivljenoj cjelini, putanji šetnje koja se ponavlja poput otkucaja
sata na kaštelu na negdašnjem rtu, danas početku mola koji dijeli dvije uvale u prostranom Komiškom zaljevu.

Komiška riva zaista jest portal jednog života, koji nema samo prostornu već i onu duboku vremensku protegu. I u da­našnjem pomalo izmijenjenom obliku, punktirana brojnim kafićima u kojima se život troši bezobzirnije od pića i ciga­reta, a o onom strasnijem da i ne govo­rimo, komiška je riva informacija o neg-
dašnjem intenzivnom ribarskom i težačkom životu. Štoviše, još uvijek je zorna osobna karta života, skrivenog među kućama i obilježenog morem i kamenom, ribom i vinom, obiljem sunčanih dana i mijenama vremena, svime onim što se i ne vidi, ali je izloženo na njezinom suncu, poput suhih smokava ili mreža prostrtih nakon ribolova. Izgubivši izravnu morsku prugu (danas se u Komižu ne dolazi bije lim brodom već autobusom iz Visa preko sedla Sv. Mihovila, a ovaj je arhanđeo u pravilu tradicionalna predstraža urbanim središtima), izgubila se za došljaka i nepo­novljiva draž prvog pogleda s mora, dodir koji je impresivan do ganuća.

Komiža je kao zagrljaj
Komiža je, naime, kao zagrljaj, a tako je o njoj govorio i Ranko Marinković", posljednjih godina česti šetač komiškom ri­vom, s koje je prije dvije godine, nošen
na rukama Komižana, po vlastitoj želji pošao na zadnji put do vječnog počinka pod čempresima uz crkvu sv. Mikule (po domaću: Muster) na brežuljku što domi­nira uvalom. Odozgo, s grobišta, mjesne kopošonte (od: campo santo), šjor Ranko danas promatra kretanje brodova, sve navade i mijene "samotnog života u sjeni vrućeg ljeta" i nazrijeva ispod sebe Komižu koja se stisla, kao daje njenim dvo­ri ma i kućama zima, ona praiskonska i
arhetipska. Istodobno, onako okrenuta prema moru i suncu, za ljetnih se mjese­ci razblažujućim maestralom osvježava i vraća žiteljima dah.

Spuštajući se niz rustičnu pučku arhi­tekturu do mora, kako se i srednjovje­kovni život, na oprezu od gusara, spuštao s benediktinske kule, i danas vidljive u vrtu župne crkve, lijepo se može raza­brati formula mjere: ovdje se ne pati od grandece već uživa u jednostavnosti, ne nadmeće se tko će bolje i ljepše već je svemu kriterij funkcionalnost i trajnost. I opire se vremenu, njegovim poigrava­njem s trajnošću. Kad je život od nje odu­stajao, a bilo je to najizraženije u doba ekonomskih migracija u prekomorje, mnoge su zidine zinule u nebo izgubivši nadu da će ih negdašnji žitelji napučiti, ali ipak očekujući da će netko naići i njihove prazne utrobe iza još uvijek čvrstih zidova definitivno ispuniti životom.

Tragovi se vremena mogu prepoznati na svakom koraku. Može se nazrijeti antika, misteriozni antički Meum, što ga spominju neki pisci, ali su ga drugi, koji s pravom ističu Issu i njezin negdašnji državnički sjaj, zatajili do hipotetičnosti i potpune anonimnosti. 0 uvali "comme Issa" (odakle, hipotetički. dolazi naziv Komiže) malo je ostalo: stari zid na putu prema Hotelu Biševo. a keramika i stari novci, rasuti predjelom zvanim Grodac (dakle Gradac. Gradina, Grad) i drugdje, šalju škrte signale iz prošlosti. A onda je mrak pojeo štošta pa i ovdašnje memo­rije, vile rustike su sravnjene i danas neprepoznate. Zatim su (via Palagruže i Biševa) u misiji kristijanizacije došli Benediktinci i sagradili opatiju na bre­žuljku, današnji Muster. s kojeg se vidi Komiža, potkovičasta uvala i sve što zat­varaju Stupišće i Knežerat, njezine rub­ne punte, s otokom Biševom koji se po­put prevrnutog Titanica nasukao nasred pučine i stražari za brodove koji pred komiškom uvalom vijađaju duž Jadrana.

Komiška se uvala doista doimlje poput antičkog teatra s publikom, smještenom po pristavama, nijemim svjedocima te­žačkih truda, neimara s kamenom u ruci i umijećem da zemlju otrgnu vodama i vododerinama i lozu upišu u svoju sud­binu. Slikovite pristave, osobito one pod Musterom, kao i druge (mnoge je gradio otac potpisnika ovih redaka) i danas su nerazvaljene, ali i podosta opustjele od plavca, kuca i rukatca. Maslina se pak vraća u krajolik, a život se svejedno kao i nekada spušta na more. u sretan dodir rive i pučine, okupira žala i grebene, zauzima obalu...

I sve je to usmjereno prema moru odredilo stoljetni život Komiže i dalo joj visoko mjesto u obitelji jadranskog ri­barstva. A Komiža i dalje gleda na rivu, tu scenu nad scenama, životnu i punokrv­nu, koja je disciplinirala more i privela ga svrsi sidrćnja, pristajanja i odlazaka, šetnici i navici, čistom pogledu na puči­nu i, preko parapeta. na sve ono slućeno i neslućeno što je pod istim zvijezdama i sve i ništa! Danas bi bilo nezamislivo živjeti u Komiži a da se barem jednom dnevno ne svrati na rivu. nešto kupi, ne­koga sretne ili naprosto prođe, zagleda se u dominantnu siluetu pitoresknog kaš­tela, prošeta uz korniž s bitvama, kolo­nama, koje smo kao djeca preskakivali i
tko je preskočio najviši, zvani "pjat", za njega se moglo reći daje odrastao. Danas to izgleda drugačije, a bilo bi zacijelo bolje da "pjat" nikada nismo preskočili nego da smo zauvijek ostali djeca.

Bez sumnje, riva je svakome mjestu isto što i život s privilegijem. Komiška riva je zapravo trg na kojem je more jed no od pročelja, značajno i slikovito, sa svim onim ribarskim brodicama, nasljednicima "velikih" loja i leuta koji su nakon bruškita. kocke za ribolovnu poštu i ribarsku sreću na početku mola, s družinama odlazili na posao kao u noćne pustolovine. Na zvuk topa s kaštela kretalo se na Palagružu i na kraju te jedin­stvene regate — tko prvi stigne njemu bolja pozicija na tijesnom žalu "pučinskog otoka". Falkuše su tukle more i u sebi nosile dah neizvjesnosti, a uspome­na na tu tvrdu ribarsku epopeju traje i danas na komiškoj rivi. te negdašnje slike upile su kamene fuge i palme, što je nad šentadama zajedno s ono nešto murvi i borova dodalo bjelini rive pot­rebnu kap zelenila.

Kaštel je štošta prošao
Najdominantnije mjesto na rivi svakako pripada monumentalnom kaštelu koji je
marom ribara, ustrajnim ribarenjem, osobito na pošti Trešjavac (od: tri šijovca — tri ribara su na kurentu trebala šijavati, održavati loju na mjestu) na južnoj strani Biševa, dovršen 1592. godine, 0 čemu svjedoči i natpis uz izlizani reljef mletač­kog lava, jedinog znaka Serenissime koji je ostao na otoku. Šteta što točno nakon četiri stoljeća kaštel kao autentični signal, najprepoznatljiviji dio Komiže, nije zas­jeo i na gradski grb gdje se, uz sidro i sv. Nikolu, patrona Komiže i ribara, našao i jedan posve neidentificirani brod, iz­rezan valjda iz neke druge tradicije tek kao dekoracija. Kaštel je zanimljiva četverokutna gra­đevina čiji se čvrsti kameni zidovi prema dnu proširuju, nekada je u njega tuklo more i za njegove su se kamene prstenove vezivale galije i jedrenjaci, na vrhu je zao­bljeno kameno krunište s topovskim ždrijelima i uskim puškarnicama, raznim otvorima i konzolama. Potkraj XIX. sto­ljeća uz brid prema rivi podignut je toranj sa satom, koji tuče svaku četvrt, a na puni sat broj i ure i nakon pet minuta ih repetira. Tako je kaštel ne samo zarad svoje lje­pote i posebnosti već i zarad praktike postao objekt u koji se najčešće zagleda.

U svojoj prošlosti kaštel je štošta prošao, bio je skladište soli, sudište, up­ravna zgrada (i danas ga narod zove Ko­muna), a već dvadesetak godina je jedin­stven muzej, zbirka ribarske tradicije koja je obilježila život Komiže i dala joj prosperitet. Nažalost, u posljednje vri­jeme ribaršćina naglo opada, pa čak i tvornica Neptun, nekad ponos jadranske prerade i konzerviranja ribe (pred II. svjetski rat bilo je ovdje čak sedam tak­vih tvornica!), radi tek povremeno. Riba utekla, ribari se "ohladili", brodovi se prenamijenili u svrhe turizma, a srdela u Komižu dolazi iz — Splita! No, zahvalju­jući maru Joška Božanića stoljetno je iskustvo ribara, osobito pokojnog Ivana Vitaljića Gusle, preneseno u knjige, a sve preostalo materijalno bogatstvo, uklju­čujući mreže, vrše, zbirku uzlova i oso­bito Cicibelu — posljednju gajetu falkušu (od falak, drveni bočni nastavak za visoko more), potopljenu u biševskom brodolomu — pohranjeno je u Komunu. I tako je spašena uspomena i nastao spomenik jednom herojskom vremenu.

Kaštel je najfotogeničniji detalj rive, najbolje viđen s njezine suprotne stra­ne, s trga Skor gdje se na malom pros­toru danas smjestilo četiri-pet kafića, koji su, osobito ljeti, uvijek puni! Skor (Skver, Skver?) krasi Zonkota paloc. Zankijeva trokatnica iz prve polovice XVIII. stoljeća s uzdužnim kamenim bal­konom, nišom za kameni Gospin lik s Isusom, zanimljivim dimnjakom koji se uzdiže nad simetričnim pročeljem, a cijela zgrada je puna ukrasa, šiljaka. kug­li, piramidalnih oblika, odvoda u obliku zmajevih glava zubatih ždrijela itd. Misle li ispijači macchiatta, žestica i rashlađu-jućih napitaka u njegovoj sjeni o iznim-nosti ove zgrade? Šetnja rivom pokazat će nam niz zanim­ljivih građevina. Tu su lučka kapetanija s izlazom na more iza koje je ribarnica, pre­seljena ovdje iz uličice blizu središta rive, gdje na jednom kamenom luku možemo vidjeti najzanimljiviji plemićki grb bogate draperije, onaj obitelji Borčić Buco, koja je svojedobno od Talijana kupila Palagružu pa kome je pripadala Komiža, pripadao mu je i taj ribom bogati najjužniji hrvatski otok svjetionik. U središtu rive je i poljo­privredna zadruga gdje se loza i mošt pret­varaju u vino. a ostatak u rakiju, tu je i dre -vna čitaonica, čije pročelje krasi natpis "Požrtvovanje / značaj rad / jedini spas / domovine". Danas je u njoj privremeno smještena stalna izložba o Palagruži, a ne­kad se tu čitalo novine, iznajmljivalo knji­ge i igralo šah.

Malo podalje jedna je prizemnica, ko­ja je po nekima najstarija kuća u Dalma­ciji, a još dalje se s trga nalik lijevku stepenicama možete popeti u komišku unutrašnjost. A na početku skala stano­vao je svojedobno posljednji komiški boem, slikar ribarske Komiže, član hr­vatske moderne, šjor Vinko Foretić, koji je umirući od sifilisa i vukući slabašno tijelo portretirao sumještane. Malo dalje je Riblji restoran, pa kafići i restorani, pa Župni ured i stara kavana...

Iza kaštela je tzv. Mala crkva, posvećena Gospi od sedam žalosti, pored koje se može prijeći u istočne komiške uvale, gdje se na žalima još istežu brodovi, a tu je i crkva sv. Roka, s Musterom uvrštena u po -pis raritetnih crkava-tvrđava Hrvatske. Sa zapadne strane rive, u predjelu Molo Bon-da. Ribarska ulica s nizom primjera pučke arhitekture, dvora, vrtova i grbova vodi do Hotela Modra špilja nad plažom Gospe Gusarice. A uz samu rivu i na sidrištu bro­dovi čekaju putnike da ih prevezu na bi-ševske plaže i tamošnji fenomen kamena i plavetnila, svjetski čuvenu Modru špilju.

Dvije Komiže
Riva je u starim kamenim zgradama udomljavala sve važnije objekte, a ono novo nastajalo je iza, daleko od pogleda s mora, pa je izgrađen negdašnji Vitićev Dom JNA, danas neizvjesne namjene, i Spomen dom. odmah iza Škora. u koji su se smjestile institucije vlasti. Nekad je i autobus Komiža—Vis imao stanicu nasred rive. a njegov šofer Baćika bio jedan od najviđenijih i najpoštovanijih ljudi u Komiži. koji je vidovito i u ono doba, kad se svuda pušilo, branio ulaz s cigaretom u vozilo. U Spomen-domu je i kino. ali najčešće bez publike, raz­mažene TV-om i video ludilom, u čemu Komiža nije izuzetak. Nekad je kino bilo u školskoj zgradi u obližnjoj (a što u Komiži nije blizu!) Školskoj ulici, jednoj od najljepših u mjestu, gdje je Ifko na ulazu cijepao karte, a za blagdane su se priređivale akademije, plesne večeri i zborske priredbe s pokojnim Bađalijem kao tenorom u glavnoj ulozi. Riva je definitivno mjesto gdje se susreću dvije Komiže, ona sadašnja, koja slabo pamti i kao da joj nije baš mnogo stalo do tradicija i trajnih vrijednosti, i ona negdašnja koja je gradila život ne opterećujući se previše time da će to netko osjetiti kao sustav koji treba dubo­ko poštovati. U tom negdašnjem životu modus vivendi bila je usmena predaja i zajedništvo, koja je i u zimskim večerima uz komin imala što govoriti jednako kao i na šentadi i gredi na rivi te na bancićima pred kućama, u zavjetrinama gdje bi noći znale oživjeti i uz Kačićevu pjesmaricu, pjevanu s pogledom netremice, za kon­centraciju, uprtim u kutiju cigareta.

Uistinu, bezbroj sličica može ponuditi komiški Amarcord jednog punog svijet­log života iz djetinstva i onog Arsenovog "slavnog doba našeg puberteta". Sve one parade i fešte, javne tombule i lutrije na rivi, mitinzi i sletovi, smotre vatrogastva i mimohodi limene glazbe, gajtani" svje­tala po cijeloj rivi i zezanje redikula. prevrtanje sličica s poznatim igračima. One javne prazničke projekcije filmova na zidu Komune, procesije (ako se do­puste!) i pirovi s posipanjem mladenaca cvijećem i kovanicama, slastičarnica Hajduk s kandiranim jabukama, krema­ma, cicinapalicijem i sladoledom. Pa sprovodi (jer sve mora proći kroz rivu,
srce Komiže), one smiješne utrke, malo-nogometne utakmice, filmski iluzioni­zam Bogdanovića Napolincina. šetnje sretnih djevojčica koje su prerano pos­tale majke i šotobraco sa svojim muš-kardinima guraju u kolicima budućnost Komiže. One ribarske fešte i težačke sa-batine junoka-najamnika nakon jemat-ve sa zajedničkim ručkom kod Sajete i drugih parona...

Oni dogovori pred polazak u ribolov, dočekivanje ribara, trijebljenje i prosti-ranje mreža duž rive, raspitivanje tko je (u pedesetima i početkom šezdesetih) pobjegao i ostavio levut u nekoj od luka pod Apeninima, onu zajecanost Komiže kad je vojska ubila Jozota Pulentu u noći pri pokušaju bijega s družinom u Itali­ju... Pa oni karnevali koje je osobito ce­remonijal meštar Orbo duhovito znao začiniti, ali i odustati od njih ako bi nje­gov krešendo država odredila u dane kad se već zakoračilo u korizmu. One ribar­ske noći s brujetadama po brodovima i uz dim i pah sa žrtvenog ognja s gradela po rivi kad se sve raspomami za nevaž­nim užicima ispraznog hedonizma i svi govore uglas. Oni plesovi u bašti i zimski društveni balovi, izleti na Hum i u Velo Selo za Velu Gospu i na sv. Antu u Okjučnu. onaj blagoslov kuća, darovi pod jas­tukom za sv. Nikolu i sv. Luču, atraktivne Kvarantoreu Musteru... A tek brijačnice i listanje novina u dr­venim kalupima, priče o Hajduku, slike Grete Garbo i drugih filmskih diva na zidu! I poštari s pismima iz Amerike, i prvo slikanje u fotografa Miče Biličića. One nevjerojatne facende i duhovite dos­kočice. Buloda i Cikola, ono istezanje brodova na žala, močenje mreža u korku i katramavanje brodova, oni marni kalafati (a više ih gotovo i nema ili se bave koječim) koji su gradili plovila kao ljude, a gajetama je životni vijek nakon pustih plovidbi i mreža punih srdela završavao u žrtvenom ognju na blagdan sv. Mikule za spas svih brodova koji trenutno plove. Ono kuhanje kulina, oni kovači, krojači, postolari, brijači, pekari i ini koje smo sretali na bogatoj paleti pučkog obrta i inog u Komiži iz djetinjstva, kojih je danas manje ili ih uopće nema, a katkad nam tako uzmanjkaju u Komiži koja ima status grada.

I one prve ljubavi, prvi rendesi i bježanje u škuribande pod rogač ili na nedos­tupne plaže, prva razočaranja, prve svađe, velika i mala prijateljstva, klape i klope, prva cigareta, prvi "veštid za u sveca", prvo ovo, prvo ono... Ono faćkanje lijepih Čekinja i kontinentalnih gimnazijalki na ekskurziji... Sve je to izdržala komiška ri­va, a od ponećeg i odustala. S nje je utekao priručni pazar koji bi osobito oživio na prosinački blagdan sv. Mikule i državne praznike kad bi se na bancima

prodavale đinđuve, jeftina bižuterija, drvene ptice, narukvice, ogrlice, zviždaljke, prstenje, češljevi, slike i figure svetaca i još koješta, a simpatični bi torbar i« Zagore svih uve­seljavao meketavim glasanjem. I danas slični banci ljeti preplavljuju rivu i uz brojne štekate raznobojnim svjetlima pojača­ju njezin kičasti turistički košmar.

Palimpsest u vremenu
Riva, ona koja jest i ona koju pamtimo, otvorena je knjiga u koju se upisuju nova
slova i djeluje poput palimpsesta u vremenu. A kuće su se pak od nje odavno uz verale, pojahale greben na putu za Muster i "prolile" na obe strane uvale, uz more se protegle između dvije vode na dva rubna žala, danas plaže, od onih dvadesetak koliko ih ima diljem uvale s pripadajućom pitkom vodom ispod pijeska i oblutaka Obe su okrenute jugu, na istoku su to Kamenice, a na zapadu Gospa Gusarica, po crkvi naizgled blasfemična imena, a zap ravo crkvi Gospe koja je obranila ribare od gusara. Ispod njezina glavnog oltara izvor je bistre vode, koju je na plaži pred trobrodnom crkvom s početka XVIII. stoljeća, iza II. svjetskog rata, u doba pune militarizacije otoka, vojska nemilice tro­šila za sapunanje i pranje. Stare crkvene orgulje i danas su u funkciji, s njezine trostruke preslice i danas je, daleko od Komiže, u dubu dobro osluškivati onaj njezin zvon, poziv na večernju. Unatoč mijenama, za komišku se rivu i dalje privezuje život kao što se brodovi pri-vezuju uz mol, isturen poput falusa u "ma­lo more" uvale. Prepoznatljivi signali Ko-
miže su Muster s riznicom memorija, koja bi mogla biti priča za sebe, zatim kaštel, falkuša i srdela, kojoj bi negdje trebalo podignuti spomenik. No, riva ostaje sre­dište svega, mjesto odakle se sve vidi i gdje si najvidljiviji. Odatle si polazio na mol kad bi se bijeli putnički brod navečer pojavio kraj punte Knežerata i u uvalu donosio poštu, novine, robu i ljude. I maštarije. Ni­koga nisi očekivao, ali bi na brod išao kao na kolektivnu svečanost, kao na nešto što bi se eventualno moglo dogoditi i nešto iz­mijeniti sred svagdanjeg jednoličja.

Komiža se unekoliko izmijenila, ali i os­tala ista. A nad Komižom, nad otokom, iz­nad Huma, u noćnoj preobrazbi, dade se — tko uzmogne unutrašnjim vidom nazrijeti —zateći sve naše pretke, one koje smo poz­navali i one koje nismo, kako nas ispod vječne tame nadgledaju poput svetaca u trijumfalnom luku s kakve crkvene apside, nadviruju se na naše male sudbine, na naše dobre ljubavi, popravljaju nam osmijeh i blaže poraze i zavade. Na rivi, punoj nepotrošive darežljive fabuloznosti, pred čijom je kamenom kulisom sve moguće.


izvor: Biseri Jadrana - Vis